Sloboda kretanja na Kosovu – Između formalnih sporazuma i realnosti

Originalni članak objavljen je na veb stranici NVO Aktiv, a možete ga pročitati ovde

Autor: Boban Stojanović

Sporazum o slobodi kretanja potpisan je u julu 2011. godine između Beograda i Prištine, u okviru tehničkog dijaloga posredovanog od strane Evropske Unije, čiji je cilj bio da reši probleme slobode kretanja, te, u stvari, predstavlja odgovor na pitanje na koji način građani mogu da se kreću unutar Kosova, odnosno pitanje prelaska sa Kosova u Srbiju i obrnuto. Sporazum utvrđuje niz propisa o ličnim dokumentima (poput ličnih karti), vozačkih dozvola, kao i registracionim tablicama za motorna vozila i njihovo osiguranje.

Ovaj sporazum je omogućio građanima Kosova i građanima Srbije da se slobodno kreću u okvirima teritorija Kosova i Srbije. Isti predviđa da se administrativna linija može prelaziti sa ličnim kartama, da se ne moraju koristiti putne isprave (pasoši) i sa te strane sporazum jeste omogućio građanima da koriste svoje pravo na slobodu kretanja, bez ulaženja u pitanje statusa Kosova.

Uspevši da postavi takva pravila da svako može slobodno da se kreće, bez obzira na administrativne procedure, veliki deo građana je počeo da koristi pogodnosti koje je Sporazum doneo. Broj ljudi koji koristi pogodnosti sporazuma je iz godine u godinu u značajnom porastu. Na osnovu izveštaja koji je objavio Centar za regionalizam 2013. godine, utvrđeno je da je prosečan broj osoba koje putuju sa Kosova u pravcu Srbije, na godišnjem nivou, dostigao brojku od 144.319 lica, od kojih je 4.811 na dnevnom nivou. Što se tiče prelazaka iz Srbije na Kosovo, 142.209 lica je putovalo na godišnjem nivou u ovom pravcu (4.740 na dnevnom nivou).

Ovi podaci pokazuju značajan rast mobilnosti ljudi između Kosova i Srbije, naročito ukoliko se uporede sa prva dva meseca nakon uvođenja novih propisa. Oni takođe pokazuju rast broja prelazaka preko administrativne linije, čak i kada se uporede sa periodom od pre novembra 2011, kada je uveden režim osiguranja. Svi ovi trendovi su dokaz interesa građana da ostvare svoja prava na slobodu kretanja, uporedo zadovoljavajući svoje ekonomske, lične i ostale interese sa obe strane administrativne linije.

Sporazum je omogućio slobodno kretanje za sve ljude, bez obzira na vrstu dokumenata koju poseduju. Međutim, situacija sa vozačkim dozvolama, kao i sa ličnim dokumentima, ostaje kompleksna. Dozvole koje su izdate kosovskim Srbima od strane Srbije nisu priznate od strane Kosova.

Dodatni problem se javio i sa pitanjima registarskih tablica. Dok je Kosovo zabranilo upotrebu srpskih tablica sa prefiksima opština i gradova sa Kosova, Srbija priznaje samo KS tablice (koje zadržavaju neutralnost statusa), ali ne i RKS (koje predstavljaju Republiku Kosovo). Za druge (RKS), nije onemogućen ulazak u Srbiju, ali kada žele da uđu u Srbiju, dobijaju privremene tablice na administrativnom prelazu.

Dogovor o vozačkim dozvolama i registarskim tablicama je od velike važnosti, jer je omogućio državljanima obeju strana, bez obzira na okolnosti, da imaju mogućnost da koriste svoja vozila, te da adekvatno upravljaju istim. Cilj dogovora je bio da se omogući slobodno kretanje vozila, iako je to postao deo problema, uzevši u obzir različite pozicije koje zavise od vrste dokumenata i registarskih tablica koje pojedinci poseduju. Ipak, sa zaključivanjem Memoranduma o razumevanju u vezi sa osiguranjem vozila, smanjenjeni su troškova i pojednostavljivan prelazak preko integrisanih prelaza, što je značajno olakšalo prevoz između teritorija, te posledično smanjilo vreme čekanja na prelazima.

Sporazum o slobodi kretanja je sa sobom doneo mnoge benefite i doprineo visokom stepenu normalizacije života na Kosovu. Skoro osam godina nakon potpisivanja, stiče se utisak da je, uprkos činjenici da sporazum nije rešio sve probleme, zaista pružio lek u oblasti slobode kretanja, te da je definitivno rešio neke od većih problema.

Boban Stojanović je Politikolog i doktorand na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Ovaj članak je omogućen uz finansijsku pomoć ambasade Kraljevine Norveške na Kosovu i Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je odgovornost 
Grupe za javno zagovaranje politika između Kosova i Srbije i ni na koji način se ne može smatrati da odražava stavove ambasade Kraljevine Norveške ili Evropske unije.